O ljubavi zbog koje se zivi i za koju se umire!!

idiote.. Bivše ljubavi ne smiješ da mrziš. Jer kada ih mrziš, onda ih i voliš. A kada ih voliš, onda ih ne pokopaš. A kada ih ne pokopaš. Pokopaju te...


18.02.2018.

Između mene i nje, molim te izaberi nju!! ❤

Ako ikada u životu budeš dvojio između mene i druge djevojke, molim te nemoj me odabrati. Kakva god bila naša veza, nakon ovoga neće funkcionirati, a ako ćemo biti posve iskreni, ni ne želim te više. Ne želim zvučati bezosjećajno, ali to su činjenice. Učini mi uslugu i oslobodi me kako bih mogla naći svoju srodnu dušu. Taj dečko će znati da sam ja ona prava bez imalo oklijevanja. Ono što je jednoj osobi ‘nisam baš siguran’, drugoj će biti ‘znao sam od trenutka kada sam ju ugledao’. Nemam vremena ni energije uvjeravati te da sam posebna niti želim biti ‘drugi izbor’ nekome tko ne vidi zašto sam sjajna. Ovo sve pišem bez imalo zlobe. Ako ćemo oboje biti iskreni, moramo priznati da je pravi razlog zašto ne misliš da sam ja savršena činjenica da za tebe nisam savršena. Ok je ako ne znaš koju od nas želiš više i ako zbrajaš moje i njene pluseve i minuse kako bi shvatio koja ti bolje odgovara. Nisi prva osoba koja se našla u ljubavnom trokutu i moguće je biti istodobno zaljubljen u dvije osobe u isto vrijeme. Ti moraš donijeti odluku, to je dio tvog životnog puta i poštujem to. Nažalost, ja se ne uklapam u takav scenarij. Bit ću otvorena; ako se nalazimo na takvom raskrižju, ova veza neće funkcionirati čak ni ako odabereš mene. Ne želim biti uz nekog tko će se neprestano preispitivati ‘što je moglo biti’ i uspoređivati me s onom koju nisi odabrao. Ne želim vezu u kojoj ću stalno biti zabrinuta oko toga imam li sve ono što ti se sviđalo kod nje i razmišljaš li neprestano o prekidu. U ovom trenutku, za koju god se odlučiš, mene si već izgubio. Budi toliko pošten i pusti me. Zaslužujem znati s kakvim odlukama se boriš. Ako je riječ o zdravoj vezi, koja nije utemeljena na tajnama i raznim igricama, stavi karte na stol i daj mi priliku da i ja odlučim kako će ovaj scenarij izgledati. Ako ne možeš donijeti odluku koja će biti najbolja za mene, zaslužujem priliku da sama odlučujem. Ako nemaš kontrolu nad ovom situacijom i ne možeš mi objasniti što se zaista događa tada te preklinjem – budi toliko fer i daj mi šansu da budem sretna s nekim tko neće preispitivati jesam li ja ona prava.

13.01.2018.

Za nas, koje previše volimo

Mi smo oni čija srca lutaju. Naši organi koji kucaju putuju kroz hodnike i okeane, tražeći nešto za što se mogu držati. Uvek imamo potrebu pomoći onima koji nas trebaju. Čak i ako to znači da ponekad trebamo odustati od nečega što mi imamo. Čak i kad to znači da završimo blatnjavih ruku i ozleđenih kolena. Mi smo oni čiji umovi nikada ne prestaju razmišljati. Kažu da previše razmišljanja nije zdravo, ali mi smo još gori od toga, mi opsesivno analiziramo. Verujemo u metafore. Prazna soba nije samo prazna soba. Nama je ona prikaz prazne duše, nečega bez čega bi ljudi bili usamljeni. Suza za nas nije samo kapljica slane tekućine žlezda. Suza je simbol boli koju ni sladoled ni poezija ne mogu izraziti, nešto toliko moćno da ni ljudska volja ne može sprečiti. Mi smo oni čije ruke imaju najsnažnije mišiće jer se uvek na kraju držimo prečvrsto. Mi smo oni koji ostaju nakon što su svi otišli. Mi smo oni koji se bore kad je rat gotov. Mi smo oni koji dopuštaju ljubavi da se vrati čak i nakon što nas je napustila. Mi smo oni koji daju delove sebe kako bi zamenili one koje je ljubav izgubila. Mi smo oni koji se izgube u drugima. Mi smo oni kojima ne ostane ništa jer damo sve ljudima koje volimo. Boli, zar ne? Iako si dala nekome sve što imaš, njemu to i dalje nije dovoljno. To je verovatno kletva nas koji previše volimo; teško je naći nekoga ko će nas voleti jednako jako.

13.01.2018.

Mogli smo biti nešto sjajno, ali nikada nećemo znati kako bi to bilo..

Ponekad mislim kako sam bila previše komplicirana za tvoj život. Imala sam puno ideja koje ti nisi mogao vidjeti. Ali nije bilo važno. Imali smo svoja pravila i drugačiju ljubav. Vidjela sam to kao naš početak, a ti si to vidio kao svoj kraj. Bilo ti je teško kao da bi dio tebe umro ako bi mi se dao na dlanu, ako bi mi pustio da budem tvoja. Ali bio si mi najbolji prijatelj. Tako sam ja to vidjela. Uživali smo zajedno, stavljali izazove jedno pred drugo, ispunjavali jedno drugo strašću i smijehom, glazbom i trenucima. Ali nikada nisam htjela uzeti tebe od tebe. Nadam se da to shvaćaš. Ne bi bilo savršeno. Nismo ni ti ni ja. Samo sam mislila kako bismo mogli biti nešto sjajno u svijetu koji je prosječan. Vjerovala sam u nas čak i u najgorim trenucima, u sebi. Tiho. Bili smo tako različiti od svih koji su danas u braku. Bili smo drugačiji po načinu na koji smo se voljeli i kako smo točno znali što ne želimo. I ti si to znao, sjećaš se? Uvijek sam tvrdila kako ljubav ne mora imati smisla. Za mene je to bio najbolji dio u vezi nas. Možda ljudi poput nas ne pripadaju zajedno. Ali mi jesmo. To mi je jedino bilo važno. Voljela sam sve kod tebe, čak i to što si bio nesiguran oko nekih stvari. Bili smo ravnoteža jedno drugome. Bili smo dodatak jedno drugome. A opet nešto u vezi tebe nisam mogla razumjeti, kao da ti je bio pritisak biti sretan sa mnom. Uvijek sam bila tvrdoglava, sjećaš se? Priznajem to. Ponekad mislim da vodiš bitke sam sa sobom, kao da ne znaš što zapravo želiš. Želiš mene. Ali me ipak ne želiš. Zamišljam nas do kraja života. Kako ćeš završiti s nekim tko je jednostavniji od mene, kako ona neće ništa komplicirati. Ona će biti bezbrižna i kul, a ne ozbiljna i vječno zabrinuta kao ja. Neće biti važno ima li ljubav smisla. Zašto bi bilo? Neka život bude lagan. Najbolji je dio što ćeš ti sve kontrolirati kao što voliš. Kod mene nisi volio upravo to što sam ja voljela kontrolirati neke stvari. Pokušavam vidjeti dalje od ovoga, ali ne mogu. Uvijek si bio čudan kad je u pitanju budućnost. Zato ništa ne mogu vidjeti- ali možda je to ljepota vas dvoje, ti i ona bez plana. To će ti biti osvježavajuće. Ona te neće zbunjivati. Neće te plašiti. Neće postavljati ona životna pitanja na koja ne znaš odgovor. Sjećaš li se kako sam bila dobra u tome? Mislim da još uvijek vidim samo nas. Tebe i mene. Vidim kako smo drugačiji i živimo po svojim pravilima. Nisam htjela biti tako komplicirana. Nisam htjela uzeti tebe od tebe. Samo sam mislila da možemo postati nešto sjajno. Dok više nismo mogli...

10.12.2017.

Da je taekwondoista biti lako. Taekwondoista bi bio svako !!!

Taekwon-do je jedan stil života! "Subotom mi se sviđa izaći!" - kažu jedni. "Nedjeljom mi se sviđa spavati!" - kažu drugi. "Najbolji je potući se na gole šake!" - kažu ti neznalice. "Nismo nikad zajedno!" - kaže ti djevojka/momak. Neki kažu da nikad nećeš postići ništa, da gubiš vrijeme. "Počni razmišljati o faxu i poslu!" - kažu ti roditelji. Ali razmisli, šta svi oni znaju šta znači taekwon-do za mene?!.. Šta znaju o tenzijama i živcima koji ti ne daju spavati noć prije takmičenja, bez obzira što je to neko 520.takmičenje za tebe?!.. Šta oni znaju borbama i treninzima koje si radio bolestan ili povrjeđen, sretan ili tužan?!.. Šta znaju oni o udarcima i bolu koji podnosiš svaki put kada te neko ko ima +85kg udari na pripremama za takmičenje?!.. Šta oni znaju o toj nervozi koju osjećaš dok čekaš da staneš na tatami?! Šta znaju oni kako je dobiti ili izgubiti borbu sekundu ili dvije prije kraja,kakav je to osjećaj?! Šta oni znaju šta ti misliš kad se zagrijavaš 20 minuta prije borbe i zašto se zagrijavaš pola sata za borbu koja traje 4 minute?! Šta oni znaju kako je loše kada moraš pauzirati zbog povrede?! Šta oni znaju koliko boli slomljen nos, ruka, ram?! Šta oni znaju o osjećaju u duši kad zbog povrede moraš predati borbu?! Šta oni znaju o hladnim tuševima koje si doživio od trenera, protivnika ili samog sebe?! Šta oni znaju koliko ja volim ovaj sport?! Šta oni znaju o mojoj drugoj porodici, o mojim prijateljima, najvećoj podršci, najvjernijim navijačima?! Šta oni znaju kakav je osjećaj popeti se na pobjedničko postolje. Kakav je osjećaj primiti priznanje koje kaže 'DA NAJBOLJI/A SI'?! Da li će oni ikad doživjeti taj ponos? Znaju li oni da u taekwon-do-u sve počinje i završava sa poklanjanjem,znaju li da to poklanjanje znači poštovanje? Tatami,tribine, sam za sebe ili srcem za ekipu, a na drugoj strani tatamija ista stvar. Ulaskom na tatami prestaje svaki zvuk. Ti,protivnik,sudija i trener, tu nestaju svi drugi oko tebe... Da li će oni ikad saznati kakav je to neprocjenjiv osjećaj!!! Ljudi koji te nepodržavaju i ljudi koji te vrijeđaju ne znaju da je jedan klub - jedna duša! Šta oni znaju, zašto je ovo naš život?!. Dosta ljudi kaže: "Taekwon-do nema veze sa životom! To nije sport za žene. To nije sport uopšte!" - ne znam znaju li o životu, ali o Taekwon-do-u sigurno nemaju pojma!! Vrlo je jednostavno kritizirati borce i borilačke vještine,smatrati ih grubijanima, ali hoćeš li na tren da to probaš,prijatelju? Gledati ih iz udobno namještene sobe i pričati kako nemaju pojmama. Kako bi oni to bolje. Za neznalice si konfliktna osoba, spremna na tuče. Ali nitko ne zna žrtvu koju podnosiš kako bi došao i stao na tatami i pogledao se oči u oči sa protivnikom!! Iza jednog taekwondoiste ima jedna propuštena mladost kako bi ostvario san!!. Gubimo momke,djevojke, obiteljske trenutke,rođendane, izlaske, ljeta.. Ali ljudi to ne vide-samo govore da trčimo za za budalaštinjom! Kako je to sve lako, bezveze i jednostavno. A ne znaju da nam da bi došli do onog postolja trebalo pet puta više vremena i truda nego što oni mogu u svojoj glavi da zamisle. Poštujte te ljude, borce, jer samo mi znamo koliko smo vremena, truda i znoja uložili u to da bi se mogli nazvati taekwondoistom. I svaki dan ulažu još više da bi mogli s ponosom da zadrže taj nadimak. 🥇👍👊🥋

16.11.2017.

Hvala ti, jer zahvaljujuci tebi vise nikad necu pasti na tebe...

Hvala ti. Hvala što si me naučio razliku između onog što je ispravno i onog što je pogrešno. Hvala što si mi pokazao kako je biti odbačen. Hvala što si me naučio što je okrutnost. Hvala što si me naučio što je slomljeno srce. Hvala što si vikao na mene. Hvala na svim ružnim riječima. Hvala što si me prisilio da postanem snažna. Hvala što si mi pokazao što ne zaslužujem. Hvala na svim noćima u kojima sam plakala zbog tebe. Hvala na svim pogreškama koje sam učinila dok sam te pokušavala voljeti. Na lekcijama koje sam naučila iz njih. Hvala što si mi pokazao da oprost nije uvijek rješenje. Hvala što si me ismijavao zato što mi je bilo stalo do tebe. Hvala što me nisi poštivao. Što nikad nisi cijenio ništa što sam radila za tebe. Zahvaljujući tebi sada znam kad trebam prekinuti vezu. Zahvaljujući tebi znam kako je kad te neko izda. Hvala što si mi pokazao što ne želim. Hvala što si bio sebičan. Hvala što sam shvatila što zaslužujem. Hvala što ti nije bilo stalo. Što si me ostavio. Što si pustio da počnem ispočetka. Hvala što više nisam dio ove priče. Hvala za sve grozne stvari koje si govorio. Za sve trenutke kad sam se osjećala poniženo i iskorišteno. Hvala što si učinio da se osjećam kao da sam dosegla dno. Hvala što si me natjerao da krenem ispočetka. Hvala na svoj boli i uništenju. Hvala što si od mene napravio ženu kakva sam danas. Zahvaljujući tebi sam jača. Zahvaljujući tebi sam mudrija. I zahvaljujući tebi, više nikad neću pasti na tebe.

26.10.2017.

Želiš me samo onda kada me ne možeš imati!!!

Mrzim ovaj dio. Mrzim ovaj dio kada znam da bih trebala izbrisati svaku tvoju poruku bez gledanja. Mrzim ovaj dio kada sam slaba i postanem sve ono što me majka učila da ne smijem biti. Znam da bih jednostavno trebala ugasiti mobitel i nastaviti živjeti. Znam da te, nakon toliko vremena, ne bih smjela još uvijek željeti.Ne bih te smjela željeti. No, evo me, izgubljene glave jer mi se prokleti mobitel oglasio, a sve u meni znalo je da si to ti. Svaki put kada se javiš, baciš me u mrak. U očaj. Sve ono od čega sam bježala i čemu se ne bih smjela vratiti. Govorim si: “Ne vraćaj se.” Želiš me samo kada me ne možeš imati. Ja sam tvoja rezerva. Netko za koga pretpostavljaš da će uvijek biti tu, čekati te. Ako plan A ne uspije, ja ću biti tu. Čekat će te tvoja „za svaki slučaj“ djevojka. Nisam rođena da budem ta, znaš? Voljeli su me. Zbog mene su činili nemoguće. Podsjećam samu sebe na to. Podsjećam se da su me mnogi muškarci htjeli i ne samo kao utjehu. Sjećam se onih koji su okretali živote naopačke radi mene. I onda se javiš ti i ja ponovo pomislim da za nas ima prilike. Javiš se i ja ugledam tračak nade. Vidim malenu iskru i uvjerim samu sebe da će ista izazvati vatru među nama. No istini ne možemo pobjeći. Ti me nikada nećeš htjeti. Ne onako kako želim. Cijelu mene. Sve dok ne nestanem. Sve dok ne umirim svoje boli, sve dok ne prestanem željeti nešto što mi ti nisi sposoban dati. Nećeš me željeti sve dok ne prestanem odgovarati na tvoje poruke u 23:45 u noći.

20.06.2017.

Nasa posljedna noc..

Bila je noc, posljedna noc, jedno pored drugog, licem u lice. Jos uvijek se sjecam, svijetla ljubav u tvojim ocima, jos uvijek me grle tvoje, a usne ljube moje lice. Hvatam ti ruke kao vrata, kao da se bojim da mi ne odes, da me ne ostavis samu u toj noci. Da, bila je to nasa posljedna noc, cvrst zavrljaj i tvoje usne u mojoj kosi, nisam mogla da vjerujem da je kraj, nisam vjerovala da je to posljedni poljubac i zagrljaj. Te veceri, oci su moje plakale a usne podrhtavale izgovarajuci tvoje ime. Bila je to nasa posljedna noc.

10.06.2017.

Hrabri na koljenima pred životom !

Nakon još jednog životnog kraha, gubitku perspektive, ljubavnog kompasa i nemogućnošću da "vidim sutra", sjedim sa najboljim prijateljem i kroz suze ga pitam: "Zašto život često one hrabre baci na koljena? I zašto se ljudi plaše jakih osoba?" Prvo me je gledao šokirano jer 2 sata nisam riječ progovorila dok me grlio svu u suzama, a onda kao da se trgnuo i odgovorio mi je sljedeće: Život testira hrabre da bi vidio na koji će način ustati. Slabiće ne dira, oni su ionako uvijek na koljenima. Možda te se plaše jer si iskrena i snažna, jer ih tjeraš da skinu maske. Možda te se plaše jer si previše iskrena u doba kada ljude privlači slatkorječivost, privlače ih oni koji manipuliraju svojim rečenicama i oni koji znaju kako učiniti da laž bude privlačnija od istine. Možda je tvoja istina gorka onima koji ne žele okusiti original, onima koji samo žele šlag sa torte. Možda ih plašiš jer tačno znaš šta želiš i znaš šta ne želiš, a svi su drugi izgubljeni u pokušaju da isto to otkriju. Možda su toliko izgubljeni u svojoj nesigurnosti da odbacuju svakoga ko je siguran u sebe ili su se možda samo navikli na ljude koji su nesigurni i koji sada ne razumiju ko su. Možda te se boje jer ne želiš učestvovati u njihovim igrama, u kojima su svi toliko opsjednuti pobjedama da je gubitnik svako ko ne igra. Možda si okružena ljudima koji su toliki stručnjaci u igranju igara da uopće ne znaju kako je na suprotnoj strani i ne žele ponovno biti početnici. Možda te se plaše jer im govoriš ono što ne žele čuti i jer su navikli da im se serviraju laži. Možda žele vjerovati u bilo koju sliku koja je stvorena za njih i ne žele vidjeti ko su oni uistinu. Možda su im tvoje riječi toliko nepoznate da ih jednostavno ne razumiju ili im ne vjeruju. Možda ih plašiš jer obraćaš pažnju. Ne zaboravljaš što su rekli dok su bili ljuti ili dok su bili ranjivi, obraćaš pažnju na njihove oči i govor tijela, obraćaš pažnju na ton njihova glasa i gestikulaciju. Možda nisu navikli da ih se vidi ili čuje i tvoja im pažnja predstavlja nelagodu jer to znači da moraju skinuti maske. Možda te se boje jer znaš da ih je strah, a ti ipak još nisi oprezna. Možda si neoprezna sa svojim srcem i osjećajima i oni ne znaju kako se nositi s njima, oni ne znaju kako se nositi s bilo čime što narušava njihovu sigurnost, koja narušava njihovu rutinu ili realnost. Možda tvoje srce kuca brže od njih i ne mogu s tobom držati korak. Možda te se plaše jer ih ne trebaš. Jer znaju da možeš preživeti bez njih, jer znaju da ih nećeš čekati, jer znaju da ćeš se zauzeti za sebe, jer znaju da nećeš dozvoliti da budeš samo još jedan broj na njihovoj listi. Možda ih plašiš jer cijeniš samu sebe, jer si dovoljno snažna da odeš i jer si dovoljno pametna da znaš koliko vrijediš. Možda su se toliko naviknuli biti na pijedestalu da ne znaju biti nigdje drugdje. Bez obzira na razlog, nastavi ih plašiti. Nastavi ih plašiti svojom iskrenošću, snagom, svojom dobrotom, svojom ljubavlju, razumijevanjem, svojim riječima, svojim očima, svojom prisutnošću i svojom sposobnošću da ih pročitaš. Čitaj ih i dalje sve dok ne pronađeš nekoga tko je jednako hrabar kao i ti i koji se neće tako lako uplašiti, nekoga ko je jednako jak kao ti." Onako sva izgubljena, i šokirana, blago rečeno, sa njegovim riječima, jer od njega nikad ne bih očekivala nešto takvo, kao da me neko polio za kantom hladne vode, pa me dozvao stvarnošću. Obrisah suze sa lica i odlučih se "vratiti uzde svog života u svoje ruke", ali poslije sladoleda.. Prvo je potreban sladoled, pa tek onda ostalo sa svojim redom.. Dok ne vratim svoje uzde života.. lijep pozdrav 😁😁

23.03.2017.

Večeras... 219. Noć

Večeras ću napraviti ona duga dva koraka između hodnika i bračnog kreveta. Sjest ću na rub, nemajući se kome baciti u zagrljaj. Plahte će mirišati na poznati omekšivač, a tebe neće biti da po tko zna koji put ponoviš kako to voliš. Znam, grle te neke nove ruke na posteljini koja miriše na tuđa proljeća. Rukama ću se osloniti na meki krevet i povući se prema sredini, svlačeći višak odjeće sa sebe. Večeras ću raširiti ruke veseleći se prostoru i silno se plašeći istoga. Neće tebe biti da zauzmeš svoju polovicu. Znam, netko polovicu zauzima tebi. Znam, bude te neka druga jutra, uspavljuju te tuđe večeri. Leći ću i proći prstima kroz kosu. Prkosno ću se nasmijati činjenici da su tvoji prsti zapleteni u nekim drugim vlasima. Znam.. Večeras ću nasloniti desni obraz na hladni jastuk, zadržavajući što duže položaj na boku. Neće tebe biti da me obgrliš oko struka. Znam, već dugo se tvoje tijelo s nekim drugim tijelom stapa. Večeras ću sedam puta duboko udahnuti. Izdisajima ću ispraćati činjenicu da nema tvoga vrata da na njemu dišem. Znam, ježiš se pod drugim uzdasima. Znam, koža ti zbog tuđih poljubaca drhti. Večeras ću pustiti posljednju. Čut ću te kako kroz smijeh govoriš “Ne plači po mom jastuku.” Znam, ako si odigrao pametno, sada se netko na jastuku smije. Sve će naše otići sa zadnjom suzom. Znam, tvoje “naše” više nije moje, nego tuđe. Večeras ću se pomoliti za tebe, po 219. put i po posljednji put. Znam, netko drugi to sada čini, a i tvoje molitve tuđe ime nose. Zažmirit ću i reći “Laku noć.” 219. noć. Posljednja. Znam, ti to odavno ne izgovaraš meni. Večeras ću te, kao da je to najbanalnija stvar na svijetu, pustiti. Večeras ću prestati da te volim.

28.02.2017.

Rodjendan bez rodjendana

Evo ga, stigao mi i taj dan, onaj jedan dan kad si samo ti u centru svega, onaj dan kada si ti bitan. Dosao i taj moj jedan dan u godini. Evo ga i prosao skoro, a ja, umjesto da budem u centru svega, danas mi je bio jako tuzan dan. Od ponoci u iscekivanju jedne poruke, poruke za koju znam da nece doci, a ipak je cekam. Cekam onog za koga znam da nece doci, cekam svog Starijeg muskarca, covjeka koji se nije sjetio koji je moj najvazniji dan u godini. Ali mozda i ne moze, mozda mu je i tesko,ipak je on moj bivsi Stariji miskarca, isti onaj koji je sam odabrao da bude bivsi, samo 7 dana prije mog najvaznijeg dana u godini. Mozda da taj dan nismo raskinuli. Sigurno bismo sada smisljali gluposti i smijali se bez razloga, kao sto to rade sretni ljudi. Slavili sto starimo, sto sam ga stigla za jednu godinu, po svojoj logici. Da taj dan nismo raskinuli. Priznala bih pred svima da je bas on taj najposebniji od svih. Mozda da taj dan nismo raskinuli. Imali bismo jednu kucu. Jednu tisinu. I jedan beskraj. Mozda da taj dan nismo raskinuli. Ne bih dozvolila nikome da ga povrijedi jer zaboljelo bi i mene. Vise nego njega. Samo sto.. on to... mozda ne bi znao. Mozda, da taj dan nismo raskinuli. U svojoj ruci bih jednog dana drzala ruku malog bica. Vodeci ga u skolu. Govoreci mu da bude dobar. Iskren. I drugaciji. Mozda, da taj dan nismo raskinuli. Zurila bih kuci poslije posla samo da ga docekam na vratima, da ga zagrlim i sapnem koliko mi je nedostajao iako smo se vidjeli jutros. Mozda, ali samo mozda, da taj dan nismo raskinuli, shvatili bi koliko smo bitni jedno drugom. Mozda, da taj dan nismo raskinuli, ja danas ne bi imala potrebu da zamisljam ikakvu zelju dok gasim svjecice na torti, jer bi moja zelja stajala kraj mene.. Mozda.. najteza rijec za izgovoriti.. Mozda ipak nije tako sudjeno... Mozda i on slavi u svojim mislila sa mnom... Mozda i on misli na mene... Mozda sve bude u redu. A mozda i ne bude.. Mozda se ovim svim raspadanjem sve, samo slaze na svoje mjesto.. Ko ce znati sta nas ceka sutra. A ja danas nisam raspolozena da to saznam.. Pa zato.. Laku noc... Happy birthday to me ❤❤


Stariji postovi

O ljubavi zbog koje se zivi i za koju se umire!!
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

MOJI LINKOVI

JA SAMA
Al' nikad se ne zaborave prve stvari u životu. Prva ljubav, prva tuga, prvi bol, prvi ožiljak. Sve to prvo živi večno u nama.

MOJ MOTO
Grab it now.. tomorrow it might be gone forever!!
...collect moment, not things...
Ne smiješ dozvoliti ljudima koje voliš, da odlučuju kako voliš

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5585

Powered by Blogger.ba